IZBOR IZ KRITIKA O PREDSTAVAMA DIPTIHA «MUŠKI/ŽENSKI:ŽENSKE/MUŠKE»
«Zašto takav, reklo bi se šovinistički koncept? Prvo verovatno zato što se danas i previše pokušavaju uniformisati ta dva pola, a drugo, to kažu i sami autori, Katarina Pejović i Boris Bakal, zato što im je za predstavu namenjenu unutrašnjoj bliskosti, identifikaciji i istini, bilo potrebno takozvano sigurno mesto, mesto u kojem se žene i muškarci osećaju bezbedno i jedni od drugih. Princip je preuzet iz savremene obrazovne prakse u kojoj je evidentno da su banalnim rečnikom govoreći, jedni sa Venere, a drugi sa Marsa, te da različite percepcije zahtevaju potpuno drugačije pristupe i tehnike. Ukratko, a o „Bacačima sjenki“ će još biti reči, u pitanju su inteligentni, dramaturški suptilni performansi, snažnih emotivnih potencijala.»
Igor Burić, Dnevnik, 28/06/2011
Ono što ostaje u Muškoj i Ženskoj [predstavi] jest najprije predanost izvedbi, kako od strane izvođača, tako i od strane posjetitelja…
…konkretnije riječ je o glumačkim zadacima koji nisu uobičajene prirode, jer kod Bacača sjenki izvođači su ujedno i autori ili suautori svojih uloga., iako bi taj uobičajeni termin u ovom slučaju vrijedilo zamijeniti riječju učešće, konotacijama unatoč."
Igor Ružić, Vijenac, 24/03/2011
"Predstava je, zapravo, zamisljena kao svojevrsna terapeutska seansa protiv samoće. Priče koje glumice iznose uvjerljivo, s malo “glume”, govore o strahu od odbacivanja, od smrti, govore o samoći, o traumama iz djetinstva."
Tomislav Čadež, Jutarnji list, Zagreb, 26.02.2011.
"Najzanimljivije i najprivlačnije što nam nudi nova predstava Bacača Sjenki, autorskog dvojca Katarine Pejović i Borisa Bakala, prva od dvije premijere novog naslova "Muški-ženski/Ženske-muške", jest kvalitetno preispitivanje općih stereotipa o rodnim ulogama muškaraca i žena u 21. stoljeću." Petra Jelača, Lider, 18.03.2011.
"Žene iz publike odazivaju se, pričaju o porodima, osjećaju zagušenosti, pospremanju, potrebi da se bude savršen, ženskoj kompeticiji i solidarnosti, ljubavi...I dok postajemo svjesne da se vrtimo u krugovima tema već ispranih od silnog brbljanja, na pamet mi pada misao, i to sigurno ne prvi put, da je upravo to tvrdo lice stvarnosti."
Iva Gruić, Jutarnji List, 28.02. 2011.
“…jednaka njihovoj snazi je i njihova ljepota, nježnost i fina ženstvenost, koju im nitko i ništa ne može oduzeti” Anđela Trampus, Port.hr, 26.02.2011.
"Dečki su pak dokazali kako nemaju nikakvih problema razgovarati i razmišljati o razmnožavanju, dok su žene u publici, nažalost, samo potvrdile ružnu istinu o tabuu ženske seksualnosti (svaka čast iznimkama, ali one su nerijetko u društvu neshvaćene). Utješna je izapravo smirujuća činjenica kako postoji drugačiji svijet od onog ženskog, i kako nijedan spol nije tu samo u funkciji zadovoljavanja
potreba onog suprotnog. Umjesto da tražimo sličnost i univerzalnost, zašto jednostavno ne dozvolimo biti drugačiji?"
potreba onog suprotnog. Umjesto da tražimo sličnost i univerzalnost, zašto jednostavno ne dozvolimo biti drugačiji?"
Anđela Trampus, Port.hr, 17.04.2011.
«Katarzičnost projekata „Bacača sjenki“ treba posmatrati u svetlu relativizovanja poznatog, očekivanog i ostavljanja toga po strani. Mora biti jasno da investicija koju čine autori i akteri predstave “Muški/ ženski – ženske/ muške“, odluka da se svakom gledaocu priđe lično, odgovornost i rizik da se nešto zaista pokuša promeniti u igri jedan na jedan, a ne na publiku, zaista treba znati ceniti. Tu više
nije važno kakva je priča, kakva je gluma, kakvi su efekti, nego kakvi smo mi to ljudi, bili muški ili ženski, sa jednima ili drugima.»
Igor Burić, Dnevnik, 03/07/2011
«Ono što je ključno (i) za ovu predstavu “Bacača sjenki” u kojoj, u muškoj podeli, igraju Vilim Matula, Nikša Butijer, Dean Krivačić, Benjamin Bajramović i Boris Bakal, jeste specifičan emocionalni odnos glumaca prema publici. Tu je u potpunosti iskorenjen ne samo cinizam, već i ironija, što je u naše veme naprosto nezamislivo kako u teatru, tako i u svakodnevnim odnosima. Posredi je autentičnost i ove predstave i ovog teatarskog pogona koji je zapravo pogon osećajnosti bez ironije. Dakle, bez obzira što ne možemo biti sigurni u to da li glumac i dalje glumi ili ne kad, gledajući nas u oči, govori o sebi – raspoloženje u kojem se nalazimo, taj duh druželjubivosti, nepatvoren je i bez skrivenih namera.»
Zlatko Paković, Danas, 03/07/2011
«Na upit glumaca o čemu žele da razgovaraju i šta žele da oni rade na sceni, iz publike su se začuli povici da mogu izvesti striptiz i da je ovo odlična prilika za djevojačko veče. Nizala se optužba za optužbom, nakon čega je glumac Vilim Matula rekao da mu je ovo bila najteža predstava u životu, te da se osjećao kao “riba na gradeli”.
“Zar je sve što smo večeras uradili zaista bio stereotip? Što ste vi očekivale od nas? Zašto ne kažete? Što ste očekivale? Nikad nisam gledao u više prekrasnih lica na jednom mjestu, a osjećao se ovako loše kao što se sad osjećam. Vi niste željele komunicirati ni o jednoj temi do kraja i sad nas optužujete da vam nismo ponudili dobru predstavu. Vi ste ju kreirale takvom”, kazao je Matula.»
Mirsada Lingo, Dnevni avaz, 19/04/2011
“Općenito je Jelena Miholjević energetsko središte čitave ženske izvedbe, jer s velikom lakoćom putuje između performerske, odnosno improvizatorske osobnosti i klasične glumačke uloge, srdačnog razgovora s nepoznatim gledateljicama i pomalo pakosnih, višestruko ironičnih komentara na račun ženskog i muškog roda. Što se ostalih izvođačica tiče, ponavlja se paradoks koji nam je otprije poznat kad su u pitanju »Bacači sjenki«: što je labavija granica između ispovijesti i glume, između pripovijedanja i srastanja s granicama uloge, to će predstava uvjerljivije funkcionirati....
... U prilog »Ženske predstave«, rekla bih da glumački tim i okupljena publika (barem na premijernoj izvedbi) surađuje otvoreno, sukreativno i duhovito, zbog čega će čitav proces iz izvedbe u izvedbu vjerojatno dobivati na kompleksnosti i kvaliteti.»
Nataša Govedić, Novi List, 28/02/2011
Nema komentara:
Objavi komentar